Svaka religija, svako vjerovanje sadrži jednu predispoziciju na kojoj se gradi sve ostalo. U zavisnosti od religije do religije, taj oslonac je čvršći ili slabiji. U stvari, svaka religija se sastoji od zahtjeva vjere i racionalnih argumenata koji se nastavljaju na taj zahtjev vjere. Za hrišćanstvo, taj zahtjev je prvenstvo ili prioritet Svetog Pisma.
Prirodno je da se postavi pitanje, zašto Biblija? Zašto ne čitamo Kur'an ili neku (nečiju) drugu svetu knjigu? Ovo pitanje je povezano i sa pitanjem zašto sam ja hrišćanin? Da li smo to samo zato što smo se rodili u takvom okruženju, porodici ili zemlji? Mislim da je neophodno dati odgovor na ovo pitanje: zašto čitam Bibliju, vjerujem u nju, a ne neku drugu knjigu? Zašto ovdje pronalazite tekstove na temu iz Biblije?
Ljudi su kroz istoriju davali različite argumente na ovo pitanje. Te argumente su podijelili na unutrašnje i vanjske. Unutrašnji argumenti su oni koje daje sama Biblija o sebi: poruke koje su objavljivali, biblijski pisci tvrde da su primili od Boga. Ali problem sa ovim pristupom je isti kao i svaki problem lične reklame: osoba koja dođe na vaša vrata da vam proda usisivač reći će da je to najbolji i u isto vrijeme najjeftiniji usisivač koji postoji na svijetu. Tako da iako priznajemo i vjerujemo u biblijske tvrdnje o Bibliji, one nisu primarni autoritet. Ipak skladnost biblijskog teksta, koherentnost i konzistentnost jedne knjige pisane tokom 1500 godina zaista zadivljuje i najveće kritičare.
Dalje, svaka sveta knjiga, svaka religija, mora da odgovori na osnovna pitanja o porijeklu, smislu, moralu i sudbini. Kada je u pitanju Biblija, to izgleda ovako:
Porijeklo: postoji Tvorac i stvorenja, među njima je razlika, Bog i ljudi.
Smisao: nalazi se u služenju Bogu,
Moral: zasnovan na Božjem karakteru – toliko uzvišen da joj je teško naći premca u toj oblasti
Sudbina: sve se rješava Hristovom smrću i njegovim drugim dolaskom.
Druga grupa argumenata, vanjski, su sledeći: 1) rasprostranjenost Biblije. Biblija je najprodavanija i najštampanija knjiga u istoriji; to je u isto vrijeme i prva štampana knjiga. 2) Njen uticaj na kulturu je nemjerljiv u odnosu na bilo koju drugu knjigu. 3) Uticaj na pojedince takođe pokazuju silu ovog teksta omotanog kožom: alkoholičari, ubice, zlostavljači i grešnici svih vrsta i oblika su našli rješenje za svoje probleme i doživjeli promjenu čitanjem ovih tekstova; što je zaista ravno najvećem čudu. 4) Opstanak ove knjige uprkos velikom protivljenju protiv nje je sledeće čudo: na mjestima gdje se ona palila danas stoje knjižare sa policama prepunih različitih prevoda Svetog pisma.
Arheološka otkrića su takođe uticala da se vrijednost Biblije podigne za mnoge stepene. Imena mnogih biblijskih ličnosti i gradova su vijekovima postojale samo na stranicama ove stare knjige i zbog toga dovođena u pitanje. Kada su u arheološkim iskopinama potvrđene ove činjenice, kritičari Biblije su morali da priznaju da su bili u krivu.
Ali za mene lično, najveći poticaj da čitam i proučavam Bibliju jeste činjenica da ona govori o najvećoj osobi koja je ikada živjela na ovom svijetu, Isusu iz Nazareta. Sve monoteističke religije potvrđuju postojanje ove osobe, neke druge svete knjige dijele pogled na njegovo uzvišeno porijeklo kao Božjeg proroka, poslanika, pejgambera, dok Biblija sadrži tvrdnje koje niko nikada ranije nije izgovorio o sebi.
Ako pogledamo osnivače drugih religija, Mojsija, Muhameda, Budu i ostale filozofe i vođe, niko nije bio toliko smio, toliko hrabar da izrekne tvrdnje koje je izgovorio Isus Hristos. Pa ipak svrstati Isusa u istu kategoriju sa drugim religioznim vođama danas je uobičajena pojava. Ali Isusove tvrdnje su ipak bile najsmjelije od svih: tvrdio je da može oprostiti grijehe svim ljudima na svijetu, da je Sudija svim ljudima, da će uvijek biti prisutan u životu svojih sledbenika, da može čuti njihove molitve. Te njegove tvrdnje su izvan svake druge sličnosti. Evo kako to poznati pisac K. S. Luis objašnjava:
„Da ste pitali Budu – da li si sin Brahme, on bi odgovorio: Još uvijek si u dolini iluzija. Da ste otišli kod Sokrata i pitali – da li si Zevs, on bi vam se nasmijao. Da ste pitali Muhameda – da li si ti Alah, prvo bi pocijepao odjeću a onda ti odsjekao glavu. Da ste upitali Konfučija – da li si ti nebo, mislim da bi vjerovatno odgovorio: Zapažanja koja nisu u skladu sa prirodom su lošeg ukusa. Ideja da je veliki moralni učitelj katao ono što je Isus kazao je izvan svakog pitanja.“
Isus se posebno ističe od svih drugih po načinu svog života i svoje smrti: za Muhameda se vjeruje da je umro u naručju svoje najdraže (i najmlađe) žene Ajše. Buda je umro u dubokoj starosti pošto je pojeo pokvareno svinjsko meso. Sa druge strane, Isus je umro najgorom smrću, razapet na krstu, kada je bio na vrhuncu svoje snage, u 33 godini života.
Od njegovih izjava, posebno se ističe sledeća misao koju je Isus izrekao. Ona je zapisana u jevanđelju po Jovanu 14:6, a glasi: Ja sam put, istina i život. Ona kao da objedinjuje sve ono što je Isus govorio za sebe, a što su milioni povjerovali i dan danas vjeruju.
Put – Isusova tvrdnja dolazi poslije pitanja koje mu je postavio jedan od njegovih učenika, Toma. Isus je rekao ide očevoj kući da pripravi mjesto za njih i dodao da znaju kuda on ide, i da znaju taj put. Toma ne razumije kako se dolazi tamo gdje je Isus te Isus odgovara na to njegovo pitanje ovim riječima. Ocu ili u vječnost se dolazi preko Isusa. To je ono što je Isus želio da kaže riječima „ja sam put.“ To je odgovor ljudima svih vijekova i na svakom mjestu, ljudima koji se interesuju kako stići u vječnost, ako ta vječnost postoji. To se može desiti samo preko Isusa. Dok su drugi uvjeravali da se to postiže na različite načine i različitim sredstvima, Isus uvjerava da je jedino On sposoban da nas odvede u vječnost, da nas odvede Ocu.
Ali ovo je više od samog načina spasavanja. To je način življenja. Ako se pitate kako treba da živim, šta da radim, kako da odlučim između određenih izbora koji mi se nude, onda je i za to odgovor Isus i njegov način života, njegov način razmišljanja. A to je upravo najveći kamen spoticanja za cijeli svijet, jer taj Isusov način poziva da umremo sami sebi, poziva na poniznost, poziva na službu, poziva na spremnost da napustimo svoje ideje i prihvatimo Božje. Upravo ovdje se krije najveća poruka Hristove religije i najveća prepreka za prihvatanje. Jedan od Isusovih učenika će to objasniti riječima „jer tijelo želi protiv duha.“ Da li vaš život oslikava Isusov put? To je pitanje na koje treba da odgovori svako od nas lično.
Istina – dok su svi religiozni lideri preporučivali određene koncepte i sisteme vjerovanja, Isus nudi sebe. Istina nije samo ono što možemo razumjeti i prihvatiti. Prema Bibliji, istina je osoba. Tako pitanje „živiš li u istini“ i „kada si prihvatio istinu“ ne znači od kada ne pušiš ili ne piješ, od kada razumiješ proročki lanac o 2300 dana i noći. To znači poznaješ li Isusa? Imaš li to svakodnevno iskustvo i uvjerenje da te On prihvata, da ste u zajednici? To je mnogo više od samog poznavanja određenih činjenica i podataka, a naša je tendencija da ostanemo na informacijama.
Život – za mene je ovo najveća stvar, zato što je smrt naš najveći neprijatelj. Živjeti, bez obzira kako i bez sa koliko novca, je naša najeća strast. Kada ljudi pozitivno govore o smrti, mi svi mislimo kako im nešto nedostaje, nešto u glavi. I kada god se smrt dogodi, u kojoj god godini ljudskog života, mi žalimo. I nikako, ni nakon tolikog niza godina, nikako da se naviknemo na nju. I da je prihvatimo, da je zavolimo. To je zato što volimo život. Volimo ga i kad ga gubimo. I tu se onda pojavljuje Isus sa ovom svojom izjavom. I da nam ne bi bilo nejasno, On je na drugom mjestu ponavlja: ja sam vaskrsenje i život, koji vjeruje u mene ako i umre živjeće (11:25).
Ove sedmice sam sjedio pored bolesničkog kreveta, koji će, na žalost, za neko vrijeme postati mrtvački. Naši dječiji kreveti, naši bračni kreveti na kraju postaju mrtvački kreveti. Osoba boluje od raka na želucu i 30 dana nije ništa jela. Sve povrati. Čak i vodu koju popije. O čemu biste mogli pričati sa njim? Šta biste mu rekli? Šta ponudili? Uz svo poštovanje tuđeg vjerovanja i bez želje za ponižavanjem istih, da li bi to bila nesigurnost islama koji poziva na dobra djela i molitvu pet puta dnevno? Prestanak želja budizma (to već ima sa bolešću)? Oslobođenje od svijeta kroz nirvanu, hinduziam? Ili Isusa Hrista koji je pobijedio smrt i uvjerava da će isto učiniti i sa našom smrću.