Borba za život (koja se uglavnom svodi na pokušaj zarađivanja dovoljno novca ili više nego što trenutno imamo) nam ne dopušta da često razmišljamo o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Bog je osmislio neke vremenske međaše kojima bi želio da nas vodi u tom pravcu: kraj dana, kraj sedmice, možda svaka tri mjeseca ili eventualno kraj godine. Neophodno je i potrebno razmisliti o tome gdje smo bili, gdje smo sada i kojim putem mislimo nastaviti te gdje želimo stići. U tom pravcu duhovnog razmišljanja često se opomenemo svojih propusta i želje da ih ne ponovimo. Događaj iz života starozavjetnog cara Davida daje nam smjernice o grijehu, pokajanju i oproštenju.
1. Sam. 12:5-6.
Kada slušamo o grijesima drugih ljudi, kada slušamo o onom što je neko uradio tamo na Bliskom istoku, u Americi ili jednostavno na drugoj strani našeg grada u kome živimo, drugoj ulici, jako je lako krenuti putem osjećaja za pravdu i ponoviti doslovno iste riječi koje je izgovorio David: zaslužio je …. možda ne smrt, ali zasigurno određeni način kažnjavanja. Lako je posmatrati tuđe grijehe, vagati ih, mjeriti im otkupnu cijenu, čekati na molitvu za milost. Veoma je lako zauzeti takav stav sve dok znamo da nismo mi osoba o kojoj se radi. Ali onda uslijede riječi, koje ne očekujemo i kojima se ne nadamo.
1. Sam. 12:7
Ti si taj! Zamislite pogled kojemu ne smeta ugašeno svjetlo, navučene zavjese, ućutkane usne, podijeljene tajne, zakopana istine … pogled pred kojim je sve golo i otkriveno. Da li vas plaši mogućnost postojanja takvog pogleda? Prorok Natan je dobio uvid u cijeli tok događaja i iznosi ga na svjetlo, dopušta mu da uđe kroz prozore; odjednom progovara jezik kojeg ne možeš zaustaviti i izgovara tajnu koju smo mislili da niko ne zna, istinu koja je bila zaboravljena i od nas samih, osim u rijetkim trenucima kada bi nas na nju podsjetila naša umrtvljena savjest i naše potisnuto moralno osjetilo! Ponekad mislimo da je možda sve ionako zaboravljeno. Zanimljivo je da priča / optužba ne kreće od tog trena, ne od grijeha niti od iznošenja svih prljavih detalja u kojima bi naši neprijatelji imali priliku da uživaju nego od početaka, od prvih velikih koraka koje je ovaj mali pastir napravio i koji su tako očigledno bili djelo velikog Boga, a koji se mogu izgovoriti jednom rečenicom:
Ako ti je to sve bilo malo, dao bih ti još! Zašto si prezreo riječ Gospodnju, zašto si mene prezreo?
Ovdje je suština grijeha: grešnim činom mi ponižavamo Boga govoreći mu da On nam ne može donijeti zadovoljstvo ni sreću i da je moramo potražiti na drugom mjestu. Strahota grijeha se vidi u tome da ponekad posledice nije moguće ukloniti, bez obzira na dobiveno oproštenje.
1. Sam. 12:13-14
Koliko sam ja uistinu svjestan principa da je „plata za grijeh smrt?“ Možda u ovom kontekstu odgovara Andrićeva misao „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.“ I koliko više znači i kako življe zvuči uvjerenje da nam Bog daje mogućnost oproštenja grijeha i vječnog života. Nećeš umrijeti! Bog je oprostio naš grijeh! On se postarao da se taj grijeh prenese na nekog drugog, da Neko drugi umre zbog našeg grijeha.
Još je zanimljivo pogledati kako je došlo do oproštenja. Šta je to David uradio? Koliko se dugo mučio i molio? Koliko je misa platio? Koliko pokora napravio i na koliko hodočašća otišao? Samo dvije riječi: „Sagriješih Gospodu!“ a one obuhvataju iskreno pokajanje i žalost za ono što je učinio, koje je Bog vidio i prihvatio. 51 Psalam je nastao kao reakcija na pokazanu mu milost. I u njemu David traži ne samo oproštenje nego i promjenu sebe. To je ono što Bog od nas traži. Onaj ko se interesuje samo za primanje oproštenja, a planira da ponovi svoj grijeh nije iskren i traži oproštenje uzalud.
Dakle, ponovimo još jednom šta nas uči ovaj tekst o grijehu, pokajanju i oproštenju:
1. Naš problem je naš grijeh, a ne tuđi. Ja sam grešnik, ja sam taj.
2. Suština grijeha je pokušaj traženja zadovoljstva i sreće bez Boga: prezir.
3. Bog prenosi krivicu za grijeh na nekog drugog. Neko drugi umire za moj grijeh. Ja neću umrijeti.
4. Ja jedini sam odgovoran da moj stav pred Bogom bude iskren i autentičan, stvaran, a ne vještački i podešen.
