Svi vozači teretnih vozila su upoznati sa činjenicom da ovih dana treba da obilaze malo mjesto Podmilačje, koje se nalazi u blizini Jajca. Naime, 23. i 24. dana ovog mjeseca obilježava se dan Sv. Ive, koji je svetac zaštitnik ovog mjesta i crkve u njoj. Zbog velikog broja hodočasnik, ovaj dio puta je zatvoren za teretna vozila. Šta to u stvari privlači toliki broj ljudi u ovo zabačeno bosansko seoce?
Natprirodna moć i čudesa, ljudska radoznalost i potreba za zdravljem vjerovatno su samo neki od razloga. Teško je posmatrati bilo koji događaj u svijetu oko nas, a ne dozvoliti sebi analizu i procjenu istog. Sa poštovanjem prava i uvjerenja drugih, želim podijeliti svoj pogled na ovakva i slična dešavanja.
Sama ideja o hodočašću, pobožnom (pokloničkom) putovanju koje treba da donese duhovnu korist ima svoje korijene u Svetom pismu, mada ne u ovakvom i ovolikom obliku, kakav se danas vidi ne samo u katoličkoj verziji hrišćanstva, već i u nekim drugim hrišćanskim i nehrišćanskim denominacijama.
Jevrejski narod je imao samo jedan hram u cijeloj „obećanoj zemlji,“ i on se nalazio u Jerusalimu. Budući da je narod bio rasijan po širem području današnje Palestine, da nije bilo mnogo pisanih religioznih dokumenata niti je pismenosti sposobnost čitanja bila velika, postojala su tri religiozna godišnja praznika obavezna za sve. Oni su služili da objedine narod u istom obliku pobožnosti, da ih pouče i podsjete na glavne postulate vjere te da razviju duh zajedništva i uzajamne podrške. Za vrijeme ta tri godišnja praznika, mnoštvo ljudi sa svih strana se kretalo prema Jerusalimu. I upravo u ovom putovanju hodočašće je našlo svoje uporište, ali je vremenom odstupilo i dobilo mnoge druge, vanbiblijske oblike i detalje.
Na primjer, obredne procesije, poštovanje mrtvih te obožavanje svetih relikvija i svetih ljudi ne potiču iz vjere i prakse zapisane u Bibliji nego u spoju ovog glavnog koncepta kretanja u jedno mjesto sa mnogim drugim konceptima i idejama iz starih drevnih religija. Obredne procesije su poznate još u mnogim gradovima drevnom bliskog istoka (Vavilon, Sumer i ostali) tokom kojih su sveštenici iznosili glavno božanstvo iz hrama i pronosili kroz narod, i na taj način dopustili i omogućili susret nesvetog sa svetim. Nerijetko, ovaj susret je bio uslovljen mnoštvom obaveza i pokora, poput današnjeg „bosonogog“ pješačenja. Cilj takvog čina je umilostiviti okrutno božanstvo i zadobiti blagoslov.
Upravo ovdje je moja glavna primjedba ovom cijelom dešavanju u Podmilačju, pa i na svakom drugom mjestu (Ostrog) ili događaju (Ajvatovica). Glavna ideja koja se provlači i koja nam se poručuje je sledeća: Bog (ili njegov blagoslov) je u vlasti posebnih ljudi i odabranog mjesta. Za susret s njim, i svaki eventualni kontakt, neophodno je otići baš tamo, jer tvoje trenutno mjesto nije dovoljno dobro, na tom mjestu se ne može ostvariti željeni kontakt.
Koliko drugačija je poruka Biblije koja kaže: „Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć“ (Biblija, Jevrejima poslanica 4:16). Šta više, Biblija govori ne o posebnom mjestu na moje moraš da odeš i na čiji put moraš da se posebno spremiš nego o posebnom vremenu, koje je odvojeno za Boga: sedmom danu, suboti. Na ovaj način, susret sa Bogom je omogućen svima, bez obzira gdje se oni nalaze i bez obzira da li mogu da si priušte odlazak na daleko hodočašće ili ne. Kroz ovaj biblijski koncept, Bog u vremenu dolazi čovjeku, umjesto da čovjek kroz prostor odlazi njemu.
