Proteklih dana predmet mojih misli su često bila djeca. Mediji su objavile tu ružnu vijest kako je devetogodišnji M. J. iz Banjaluke pao kroz prozor stana na petom spratu. Pretpostavljaju da je dječak htio da dohvati ćebe sa štrika, koje je inače stalno držao uz sebe. Ovu vijest sam inače čuo od frizerke, koja i sama ima dijete, i sa kojom sam razgovarao upravo o djeci.
To je jedna od tema koju uvijek možete da započnete u razgovorima sa ljudima oko sebe. Veliki broj ljudi ima djecu, a svi oni imaju problema i pitanja kakav stav prema toj djeci da zauzmu. Postoji jedna jako dobra knjiga, „Kako istinski voljeti svoje dijete,“ koja se može ponuditi kao dobar savjetnik na tom području. Ali imati dobar odnos sa djecom i dobru djecu u svojoj kući je nešto još bolje što bi trebali ponuditi ovom svijetu oko nas.
Naravno, kao i sve ostalo, i ovo je mnogo lakše reći nego učiniti. To sada, kad imam svoje dijete, još bolje znam i razumijem. Sama Biblija nas tješi činjenicom da ne postoje, izgleda, savršeni roditelji: djeca jako posvećenih ljudi Bogu su često birala drugačiji put i formirala loš karakter. Jedan od primjera za to su sveštenik Ilije i prorok Samuilo. Za Ilija je jasno napisano da je bio kriv što poštuje svoju djecu više od Boga, te da je takav stav u stvari pokazivanje prezira prema Bogu. Jedan od najstrašnijih ukora koji se može primiti je primio upravo ovaj sveštenik. I to je prva misao koju želim da podijelim sa vama danas: Bog je preči od ljudi, Bog ima prvenstvo i nad djecom. Naši prioriteti treba da budu usklađeni sa principima Biblije.
Drugi spomenuti primjer je Samuilo. O njemu u ovom kontekstu čitamo u 1. Samuilovoj 8:1-5a. I ovo je takođe žalosna priča. Samuilo je, poput Ilija, posvetio cijeli svoj život Bogu i služenju. I onda, na kraju svog života, posmatra kako njegovi sinovi odstupaju od tog puta. Biblija ne opisuje na kom aspektu je Samuilo pogriješio. Jednostavno ovo je opis života i dešavanja u njemu: i pored svog napora djeca ponekad izaberu drugačiji životni put, put nepoštenja ili put bez Boga. Pouka ovog teksta jeste da je i to stvarni dio našeg života. Nije svaki izbor djece uvijek uslovljen roditeljima.
Ali nijedan od ovih primjera nije moj glavni fokus današnjeg razmišljanja. Primjer o kome želim zajedno da razmišljamo govori da mi ipak nešto možemo uraditi, sa naše strane, kao roditelji. Ili možda još precizcnije, postoji nešto što ne bi smjeli da propustimo da uradimo kao roditelji. Taj primjer je David: idealni car, veliki ratnik, dobar organizator, odličan diplomata, fantastičan pjesnik … ali loš roditelj. Možda će za nekog ovo biti pregrub opis, ali postoji jedna karakteristika Davida koja se jako negativno odrazila na njegovu djecu. Pogledajmo zajedno tu osobinu kroz njegov odnos sa svoja tri sina: Amnonom, Avesalomom i Adonijom.
U 2. knjizi Samuilovoj 13. poglavlju čitamo o nemoralnom djelu kojeg je Amnon, Davidov sin učinio, nad svojom polusestrom Tamarom. Ovo je bila porodična tragedija, koja je pokrenula još jednu: Avesalomovo ubistvo Amnona. I u oba ova slučaja, Davidov postupak, ili bolje rečeno nedostatak istog, je uticao na ove ružne događaje, ako ne kao začetnik onda kao onaj koji nije spriječio ono što je mogao.
Nije nikakvo čudo da je ovaj događaj o Amnonu i Tamari zapisan u 13om poglavlju, odmah nakon opisa Davidove preljube sa Vitsavejom i ubistvom Urije Hetejina, što je opisano u 12om poglavlju. Ovim poretkom događaja pisac želi da nam poruči ono što je moderna pedagogija davno otkrila, a to je da naša djela utiču na našu djecu više nego naše riječi. Ja mogu svojoj ćerki govoriti o Bogu, o poštovanju molitvenog doma, o ispravnom odnosu prema suprotnom polu … ali ako moje ponašanje ne odgovara mojim riječima, poruka neće biti prenesena niti doprijeti do ušiju mog djeteta!
Jedan dječak Jevrejin je odrastao u Njemačkoj i osjećao veliko divljenje prema svom ocu koji se brinuo da se život porodice zasniva na poštovanju vjerskih običaja. Redovno su odlazili u sinagogu. Ali kad je postao tinejdžer, porodica se preselila u drugi grad u Njemačkoj gdje nije bilo sinagoge, nego samo luteranska crkva, kojoj su pripadali najvažniji ljudi grada. Jednog dana otac je objavio kako napuštaju judaizam i pristupaju luteranskoj crkvi. Objasnio im je da je to dobro za njegov posao. Mladić je bio pometen i zbunjen. Duboko razočarenje ustupilo je mjesto ljutnji i ogorčenju koje su ga mučile cio život.
Kasnije je napustio Njemačku i otišao u Englesku. Svakog dana je odlazio u Britanski muzej, formulisao svoje ideje i radio na svojoj knjizi. U toj knjizi je predstavio novi pogled na svijet i začeo pokret koji će promijeniti svijet. Religiju je opisao kao „opijum za mase.“ Povezao se sa ljudima koji su ga slijedili u taj život bez Boga. Njegove ideje su postale standard za vlade u gotova pola država svijeta. On se zvao Karl Marks.
Ako želimo da naše dijete usvoji naše principe, potrudimo se da uskladimo naša djela sa našim riječima.
U 2. Sam. 13:21-22 čitamo o tom pogrešnom stavu kojeg je, čini se, David imao prema svojoj djeci. U trenutku kada je situacija zahtijevala djelovanje, David se zadržao na emocijama. Onda kada je trebalo da se djeluje i zauzme čvrst stav zbog cijele porodice i kasnijih dešavanja, David ostaje prilično pasivan. I zbog toga Avesalom ustaje, uzima pravdu u svoje ruke i počinje da djeluje, pogešno. Poslije toga, možete samo da plačete, baš kao David: ako djeca ne plaču dok su mala, roditelji će plakati kad djeca odrastu. Jer kada nema ispravne reakcije, javlja se pogrešna akcija.
Drugi primjer ove Davidove pogrešne pedagogije nalazimo u istoj biblijskoj knjizi, u 15:1-6. Na ovom mjestu nalazimo Avesaloma kako ustaje protiv svog oca, kako uništava njegov ugled i kako želi njegovo mjesto. Ovo je veoma slično onome što je sotona radio na nebu, postoje velike sličnosti. To je bunt protiv autoriteta. U trenutku kada se djeca bune protiv roditelja, to je u isto vrijeme priprema za odbacivanje daljih i ostalih autoriteta, a na kraju i Boga. I opet je odsutan svaki oblik Davidove reakcije. Kada stvari odu toliko daleko, on je spreman da se povuče, da izbjegne rat, ali i tom prilikom pokazuje svoju bolešljivu emotivnost prema Avesalomu, koja se dobro vidi u njegovim riječima: Čuvajte mi dijete Avesaloma (2. Sam. 18:5). Postoji granica „čuvanja“ djeteta: nekada se dijete bolje čuva, ako se ne „čuva.“ Iako je sukob sa Avesalomom mogao završiti i drugačije, Joavove riječi pokazuju da se ne mogu žrtvovati drugi ljudi za svoju djecu. Možemo položiti svoj život za svoju djecu, ali ne i živote tuđe djece za svoju djecu. Jer ljudi koji su otišli da uguše Avesalomovu pobunu su takođe djeca nekih drugih roditelja. Upravo zato Joav kaže u 2. Sam. 19:6 da je Davidova reakcija pogrešna. Tvoje dijete Davide, nije jedino dijete; i drugi takođe imaju djecu.
I poslednji primjer Davidovog pogrešnog ponašanja prema svojoj djeci, koji bi današnji roditelji trebalo da izbjegnu zapisan je u 1. O car. 1:5-6a. Ovdje je on najbolje izražen i najteže je promašiti njegovo značenje i poruku. Adonija je bio razmaženo dijete – zbog popustljivog oca. Još dok je bio dijete previše mu je dopuštano da bi sada mogao biti korigovan. Životi mnoge djece su uništeni pogrešnom roditeljskom ljubavi.
Volio bih da na kraju ponovim važne misle:
1. Bog ima prvenstvo nad djecom
2. Nije svaki izog djece uvijek povezan sa roditeljima
3. Naša djela su za djecu glasnija od riječi
4. Pogrešna akcija je često rezultat nedostatka prave reakcije
5. I drugi imaju djecu, jednako vrijednu kao što je vaše dijete
6. Popustljivi roditelji = razmaženo dijete
Za one koji nisu roditelji ili su to nekad bili: ovaj primjer pokazuje da uvijek ima mjesta za napredak i rast na svim područjima našeg života. Možda nemate nikakvih problema na ovom području, ali grijeh je odviše grešan da bi ga olako shvatili. Dajmo Bogu priliku naročito na područjima gdje smo mi slabi, bez obzira koliko smo na nekim drugima jaki.