Nedavno su jerusalimski arheolozi otkopali banju Vitezdu. Njen položaj je bio neposredno uz kompleks hrama, na njegovoj sjevernoj strani. Kupalište je dobijalo vodu podzemno od vodene žile koja se povremeno prekidala, što bi bilo objašnjenje za uznemirenje vode sa vremena na vrijeme, u ono vrijeme se mislilo da to anđeo čini. Privlačila je ljude šarolikog sastava, a svi su imali samo jednu nadu i jednu želju: biti izliječen od svoje bolesti.
Ime ove banje je veoma zanimljivo, ono znači Kuća milosti. I Isus primjećuje čovjeka koji nije mogao da hoda 38. godina, skoro čitav ljudski vijek onog vremena. (O ovom događaju možemo pročitati u Jevanđelju po Jovanu petom poglavlju). To čuveno liječilište za njega je bilo beskorisno, on je bio potpuno odbačen. Taj sistem više ništa nije mogao da mu pruži, a on se čvrsto držao, nemajući drugih mogućnosti. Isus prilazi i pita ga jedno pitanje koje je za nas sve veoma čudno i blesavo:pa ko ne bi želio da bude zdrav? 38 godina bolestan! Bilo bi ludo odgovoriti negativno. Ali ovo Isusovo pitanje pokazuje nekoliko stvari.
Prvo, Isus poštuje našu slobodnu volju. On vidi naše nedostatke ali pita jer želi da ih i mi sami primijetimo. Drugo, on pita jer želi da potakne našu volju. Dugi niz godina u kome možemo živjeti bez promjene može ubiti našu volju za nečim boljim. Naviknemo se na loš stil života i kažemo da nam je dobro. Isus traži našu dozvolu da interveniše. Neće na silu. I naravno, ovaj čovjek želi da bude zdrav i pristaje na izliječenje ali i daje jednu konstataciju na kojoj želim da se najviše zadržimo: NEMAM ČOVJEKA DA ME SPUSTI U BANjU! I Isus ga čini zdravim svojom riječju tako što mu zapovijeda da ustane i ponese prostirku na kojoj ležao. Bolesnik je poslušao, nakon 38. godina stao ponovo na svoje noge i vjerujem da nije hodao nego da je trčao od sreće što je ozdravio. A onda nam pisac ovih tekstova daje izvještaj koji nas šokira: umjesto da su se radovali tome što je jedan bolesni čovjek ozdravio, ljudi koji su bili oko njega, religiozni ljudi, vođe religije šta više, su gledali negativno na cio ovaj slučaj jer su smatrali da nije učinjen prema pravilima. A u stvari, oni su samo htjeli da se suprote Isusu i njegovom radu. Čak su otišli toliko daleko da su rekli da on u stvari i nije bio bolestan.
Sledeći Isusov susret sa ovim čovjekom pokazuje da je Isusu bilo stalo ne samo do fizičkog izlečenja ovog čovjeka nego i do izlečenja njegovog duha i psihe. Jevanđelje po Jovanu 5:14. Isus je povezao postupke sa zdravljem, duhovno sa tjelesnim; mi danas poznajemo mnoštvo psihosomatskih bolesti, bolesti tijela koje su prouzrokovane bolešću duha. Nije svaka bolest takva, niti je za svaku bolest krivica na čovjeku ali definitivno možemo reći da je za svaku našu bolest uzrok taj veliki nedostatak koji se manifestuje na svijetu, a to je grijeh. Zato Isus želi da čovjeka postavi na prave temelje i da mu da i više od samog fizičkog ozdravljenja, jer prema njegovim riječima bolest može i da se vrati.
NEMA ČOVJEKA Po samoj našoj prirodi, mi smo veoma sebični. Mi mislimo samo na sebe. Od samog rođenja, beba ne mari za roditelje ni da li oni spavaju ni da li su umorni već u trenutku svoje potrebe ona zaplače i traži hranu ili jednostavnost nečiju prisustnost. I ta sebičnost ostaje u nama i samo se drugačije manifestuju tokom cijelog života. Mi ne želimo prepustiti naše mjesto u redu nekome drugom, mi ne želimo podijeliti jer i sami malo imamo …. Svi smo mi zaokupljeni svojim problemima i nemamo vremena za probleme drugih, baš kao što je i ovaj čovjek sjedio godinama na rubu banje ali nikoga nije bilo da njega spusti u banju jer je svako mislio na sebe. Oguglali smo, otvrdnuli…
Na svijetu ima dovoljno goriva, dovoljno nafte, dovoljno hrane, dovoljno novca … ali nema dovoljno želje i volje da se to jednako podijeli. Pogledajte ona emisije u kojima TV zvijezde pokazuju svoje kuće pa pet kupatila sa pozlaćenim česmama, a glupi i ne znaju da i iz ove obične jednako teče vode i može da se upotrijebi. U isto vrijeme na drugom kraju svijetu ljudi umiru od gladi jer nema čovjeka, ne da nema sredstava. Zato je Isus učinio nešto da to popravi.
Godinama su Isus i Josip radili zajedno. Kao drvodjelje, ali i više od toga. Kao zidari. Ali kad se sazida zgrada, vrijeme čini svoje, treba je održavati. Josip je bio zadovoljan Isusovim poslom, bio je odličan u onom što je radio. Ali jednog dana Isus je bio zamišljen; osjećao je da ostati na tom poslu cijelog života nije njegov životni poziv. Zidati zgrade, to će jednog dana propasti. Osjetio je poziv da pomogne čovjeku. Tog dana je ostavio sve, okrenuo se i pogledao po radionici i sjećao se svega što je uradio. Mnogo raznih sjećanja je bilo u toj radioni u kojoj je proveo sate i dane. I onda je prešao na zidanje nečega drugog. Kuće su zakloni protiv vjetra, kiše, snijega i studeni. Ali Isus je odlučio da zida zaklon za čovjekovu dušu. Neki misle da crkve imaju istorijsku vrijednost, neki misle da se trebaju baviti politikom, neki da trebaju djelovati u društvu. Isus je definisao tu novu svoju ideju kada je rekao da će sazidati crkvu svoju. Kada je to rekao, on nije mislio na zgradu, vidjećemo zašto. Zašto je Isus odlučio da zida crkvu? Kako ćemo prepoznati crkvu koju je Isus zidao? Zašto je zidao?
1. Rekao je da vrata pakla neće je nadvladati. Crkva će biti zaštita od pakla, ne od kiše i studeni. Sile smrti neće je nadvladati, drugi prevod kaže. Radi se o tvrđavi koja će odoljeti svemu što napada na ličnost čovjeka. Riječ crkva na grčkom jeziku kojim je pisano jevanđelje je eklesia i znači oni koji su pozvani izvana. To su ljudi i žene koje je Bog pozvao izvana, a oblik te riječi se odnosi na ljude. TO NISU ZGRADE. Društvo ljudi i žena koji su se odazvali njegovim pozivima i osnovali zajedništvo. To nije o meni ili o tebi, nego o načelu kojeg se ljudi drže. Bili su drugi ljudi ranije. Oni su otišli, sada su drugi, i oni će otići, ali doći će drugi. Ostaće crkva. Isus je htio da stvori jedno društvo ljudi koji u prolaznosti života, u mijenjanju stvari, sa političke, društvene i finansijske strane, postojaće mjesto gdje će se govoriti o njemu i gdje će on moći raditi na potrebama ljudi. Jeste li posmatrali nekada golubove kada ih napadne kobac ili jastreb? Oni ne bježe i sakriju se u neka svoja gnijezda u kome ih ne može napasti. Ne! Oni polete svi u jatu i lete. I stalno mijenjaju pozicije: ako je jato okruglo onda nikada ni jedan golub ne ostane u vanjskom krugu nego idu unutra pa van. Jastreb ne može da im priđe jer oni lete iznad njega. I stalno se mijenjaju a on ne može ni na jednog naciljati dovoljno vremena. Ali ako izbije jednog iz jata van, gotovo je. Isus je stvorio grupu ljudi i žena koji se interesuju za svoj identitet, za kvalitet unutrašnjeg života, za svoje nedostatke. Ta grupa treba da bude tvrđava sigurnosti: od moralne korupcije, od nasilja, od samoće, mjesto gdje će duša, um i karakter čovjeka i porodica i brak biti siguran. Došao čovjek na predavanje a on pita govornika: Gospodine da li ja mogu slobodno dovesti među vas moju jako lijepu suprugu? Da li će moj brak biti u opasnosti među vama? Prava crkva koju Isus zida jeste tvrđava sigurnosti za svakoga. Mjesto gdje je normalno biti pošten, strpljiv, izbjegavati tračeve i raspre, ljubopitljivosti na zlo koje se može desiti u našem životu. Gdje nema mržnje, a gdje ljudski život još nije savršen.
Počeo muž ogovarati sveštenika i ljude iz crkve nakon što je došao iz nje, dok sjede na ručkom. A djeca slušaju otvorenih usta. A žena njemu lijepo: Dragi moj, nemoj tražiti grupu ljudi i žena gdje će biti sve savršeno; a kad ih nađeš nemoj im se pridružiti jer neće biti savršeni. Svuda ima problema zbog mene, jer ja donesem svoje probleme, a vi svoje i onda treba stalno popuštati i balansirati. Ali Isusu je važno da napredujemo. Da prihvatimo one koje on izliječi i dovede u našu sredinu. Zidanje podrazumijeva da postoji rast. Ne ide brzo ali ima rast. Crkva je mjesto gdje ljudi rastu.
2. Jovan 10 kaže da je crkva poput stada sa pastirem. To znači da ta grupa ljudi i žena ne lutaju lijevo desno, ne slušaju modne i popularne trendove nego stoje iza njegovih riječi. Način na koji Isus vodi to stado jeste da on daje primjer, on je ugled. On ne goni nas sa štapom i psima kada ga ne slijedimo. Pastir hoda ispred nas, odlučuje brzinu kojom ćemo ići, odlučuje smjer. To znači da je crkva grupa ljudi i žena koje slušaju Isusov glas, a Isus zove: ne tjera i ne nagovara.
* Ovca je jako kratkovida i ne vidi daleko, zato stane i neće dalje. Zato izgleda glupava, jer je oprezna. A kada čuje glas, glas koji je prepoznala, postoji povezanost između tog glasa i dobrih iskustava, ona će poslušati.
* Ovce pasu i glava je dolje i ne može gledati kuda će ići. Sagnute glave slušaju i slijede glas.
* Ovca ide za pastirom jer ne poznaje glas tuđi. A glas postaje poznat kada se često sluša. Zato je važno šta čitamo, šta gledamo i šta slušamo.
Postoji i mesar, neprijatelj, đavo. I za njega danas mnogo ne čujemo, u zbilji; samo u šali. Ali baš zato što on postoji zato nam treba pastir. Crkva je grupa ljudi koji znaju svoje nedostatke, koji znaju da nisu dobri ali žele da budu dobri. Zato se povezuju sa Isusom.
3. Crkva je grupa ljudi čija misija je ista kao i što je bila njegova. Crkva nije zamrzivač za svece. To je pokretna jedinica koja nastavlja Isusov rad pozivanja ljudi Bogu. Misija crkva je da podignu svijest ljudi ko su i šta su, ali isto tako i šta je njihov potencijal. Poruka je da se kvalitet života može podići i da on nije ovisan o vanjskim prilikama. Postoji jedna knjiga koja opisuje čovjeka koji je proveo 20. godina u Kubi, u strogom zatvoru, ali dok čitate vidite da on nikada nije klonuo duhom. Ali nisu je slomili, čak i kada su je najbliži ostavili. Ona je živjela uprkos svemu što je doživjela i veći dio svog života posvetila služenju drugima koji nisu mogli sami sebi da pomognu. Crkva treba da prenese glas Isusov, kao što je on pozvao nas da idemo za njim, Isus želi da mi zovemo druge da idu za njim. Isus je rekao: idite … Prepoznaćete Isusovu crkvu jer ona poziva druge, ima otvorena vrata za sve, bez obzira na naciju…. nije određeno samo za dobre i za svece, ona prima grešnike, kao što bolnica to čini. Nekada tu dođu i neki koji misle da su zdravi. Mi svi imamo potrebe koje političari ne mogu zadovoljiti niti banke niti išta drugo. Ja sam se slučajno našao u jednom gradu u toku predizborne kampanje. A ljudi pojedini oduševljeni i misle evo ovaj će sad sve probleme da riješi. A i on podložan svemu kao i svi mi.
4. Isusova crkva očekuje Njegov povratak na zemlju. Jovan 14 kaže da ide i da će se vratiti kada nam pripremi mjesto. Mi sada govorimo generalno o ovim stvarima, a biće prilike i mjesta da budemo i detaljniji. Isusov glas nas treba voditi, glas njegov koji se nalazi u Svetom pismu. Jer neće svi glasovi biti vjerodostojni. Nisu svi vođe koji nas zovu, koji se interesuje za nas nisu pastiri.
5. Crkva je grupa ljudi za koje je Božja volja stil života. Vi imate mnoge stilove danas, prije neki dan vidim mladu djevojku a ona namazala nokte crnom bojom pa neke kopče, majicu sa strašnim likom … ona ima svoj stil. Ali to nije Božji. Deset zapovijesti su opis Božje volje. Isus nije došao da to mijenja, to je sam rekao. Prepoznajemo ih po tome što drže Božju volju kao što je to Isus činio. Crkva je grupa ljudi koji znaju da je Božja volja najbolja stvar za kvalitetan život, za brak, porodicu, društvo. Neka Bog zaista učini da svako od nas već danas doživi taj kvalitetan život i promjene u svom životu.