Čovjek je neizlječivo religiozno biće. Svi mi to znamo i osjećamo. Sigurni smo da ovo nije sve, jer ako je ovaj život sve, onda je on jako nepravedan, težak, nesiguran …. Čovjek nije ekonomsko biće kao što su nas učili godinama ranije, ja sam bio među poslednjim generacijama pionira tako da su i mene učili da ne postoji Bog i smijali se mojim izjavama da vjerujem u Boga i da idem u crkvu. Čovjeku je poterban Bog. Čak i najokoreliji ateisti su imali snage da izjave: „Ako ne postoji Bog čovjek bi trebao da ga izmisli.“ Tome u prilog ide i činjenica da mnoge religije svijeta vjeruju da je cilj vjerovanja susret sa Bogom ili kraj svijeta (kako nam to već otrcano zvuči, zar ne?). Hrišćani očekuju Hristov dolazak, muslimani Imama Mahdija, Indusi reinkarnaciju Krišne, Jevreji Mesiju… Ja vjerujem da su mnoga od ovih očekivanja samo pogrešni koncept jednog ispravnog. No svi ovipogledi zajedno daju isti zaključak, postoji kraj. A šta da radimo dok čekamo, dok čekamo kraj. Kako da živimo. Čiji primjer da slijedimo?
Odgovor ćemo tražiti kroz istorijske zapise o životu Isusa Hrista na zemlji. Tu ćemo vidjeti primjere, poticaje, odgovore a i pitanja na koje treba sami da damo odgovor. Postoje četiri istorijska zapisa Hristovog života na zemlji, a jedan od njih se čini najinteresantnijim zato što je pisan sa ciljem da bude pouka onim ljudima koji nisu imali priliku da Isusa Hrista vide dok je bio živ, dok je živio na zemlji, nego su slušali o njemu iz druge ruke. Ovi tekstovi žele da objasne ne samo probleme našega života nego i da objasne ličnost Isusa Hrista. Ko je on, da li je on zaista važan i ako jeste zašto? Na kraju, pokušaćemo da dođemo u situaciju da možemo imati naš vlastiti sud o njemu na osnovu Biblije.
Jevanđelje po Jovanu 2:1-12.
Ovo je jedan od zanimljivih tekstova o Isusu. Zanimljivih jer su vijekovima ljudi željeli Isusa da predstave kao jako dosadnu religioznu osobu videći u tome svetost Isusa. Ali Isus je predstavljen kao osoba koja je voljela da bude u društvu ljudi. Jedan od posebnih događaja u ljudskom životu jeste svadba, vjenčanje, sklapanje braka. Isus je bio pozvan da bude gost na jednom takvom događaju. Svadba u ono vrijeme na onoj lokaciji bliskog istoka se razlikovala od svadbe kakvu mi poznajemo Svadba je na bliskom istoku trajala sedam dana. U sredini sedmici bi došli po mladu i onda otišli ponovo mladoženjinoj kući gdje je nastavljena gozba i veselje. Budući da je na svadbu pozvana Marija, Isus i njegovi učenici vjerovatno je to bila svadba nekog od njegovih rođaka. Ovo je još jedna potvrda da je Isus bio sve samo ne dosadna osoba koja je živjela u zatvorenom prostoru ne intresuući se za druge ljude i njihove potrebe. I u jednom trenutku svadbe, dešava se nešto što niko ne bi volio da se desi na njegovoj svadbi. Budući da sam, kao i većina vas, i sam pravio svadbu mogu u potpunosti da razumijem šta se dešava i kako su se mogli osjećati mladenci. Nestalo je vina! Nastao je problem. I Marija poziva Isusa da nešto učini. Iako na prvi pogled Isus odbija da učini bilo šta da bi riješio problem, on poziva sluge i naređuje im da iz sudova koji su stajali u jednom dijelu prostoriju zahvate vodu i da odnesu kumu. Voda u sudovima je bila predviđena za judaističke rituale i pisac ih pomno opisuje pokazajući da je ovo bio za te ljude veoma važan dio života. I kada je kum probao vino on se iznenadio kvalitetom i pitao mladoženju zašto nije ranije ponudio ovako dobro vino.
Površno posmatrano, ovo je ljupka priča o siromašnom paru kojima je na svadbenoj svečanosti ponestalo vina, što je i njih i druge dovelo u veliku neprijatnost. Plemeniti Posjetilac ih spasava od nastale neprijatnosti čudom, koje je zapanjilo čak i kuma na svadbi. Ne, ovo je nešto mnogo ozbiljnije, nešto što ima veze sa našim svakodnevnim životom.
Glavna i najočiglednija tačka u ovom tekstu je uloga vina, kao simboličke slike ogoljenosti ljudskog života i religije bez najvažnijeg sastojka. Vino, kao jedan od oblika vinove loze, u Bibliji je simbol blagoslova. Nedostatak vina je slika ogoljenosti života bez njegovog najvažnijeg sastojka, bez Boga. U ogromnim sudovima za čišćenje pisac vidi veliku opsjednutost ljudi relativno nevažnim predmetima. Tako kada se konačno pojavi vino, niko ne zna odkuda je ono zapravo došlo.
Svi mi imamo svoje svadbe i svoje gozbe, svoje snove. Na kraju krajeva, svako od nas pokušava da od života napravi jednu veliku gozbu: vrijeme u kome će uživati, u kome će imati sve ono što želi, ne samo ono što je neophodno i potrebno. Pogledajte TV i ono što on predlaže: zabava, uživanje, jelo. Razmišljajte malo čemu sve u životu mi dajemo prednost. A ne razmišljamo… volim ovu misao Bleza Paskala: „Čovjek rođen da proučava vasionu, da rasuđuje o svim stvarima, da upravlja cijelom jednom državom – eto ga obuzet i sav ispunjen brigom da uhvati jednog zeca. Kako je čovjekovo srce šuplje.“
Možemo posmatrati nedostatke na globalnom planu. Nedostaje nam mnogo toga. A uvijek ćemo početi od vremena i novca. Ljudi oko nas se konstantno žale. A svijet ide naprijed, tehnologija se razvija, povezujemo se na razne načine a i dalje ostaju isti problemi koji nas tište. A na globalnom planu svijetu nedostaje mir – područja u kojima se ratuje. Nije to samo balkan i Bosna ili zabačeni dijelovi Afrike te nekog drugog kontinenta. U Irskoj, usred Evrope, godinama traju sukobi između dvije grupe ljudi. Poslušajte molim vas ovu izjavu Kofija Anana, predsednika UN-a koji je prije par godina završio svoj mandat. “UN nije uspio da riješi neke od najvećih izazova u poslednjih deset godina: nepravednu svjetsku ekonomiju, nered na svjetskoj sceni i prezir prema ljudskim pravima i vladavini zakona.“
Ali ne moramo ići tako daleko ili da kažem, da gledamo tako široko. Pogledajmo oko sebe. Svi mi možemo podijeliti neki od ružnih, tužnih i tragičnih događaja iz svog života. Sjećam se, dok sam živio u Sarajevu, moj prijatelj je poslao paket autobusom i trebao sam da ga podignem u 22:00 sata na autobuskoj stanici. Dok sam čekao, vidio sam dječaka od desetak godina kako halapljivo jede banane koje je vadio iz kese. Okrenuo se i pohvalio kako su banane dobre i onda mi pokazivao kako ih majmuni otvaraju. Bio mi je simpatičan, prišao sam i počeo da razgovaram sa njim. Razumio sam da je sam, iz njegovih riječi. Nema majke, otac je u drugom gradu u koji i on sam putuje. Ali tek ujutro jer nema autobusa prije 5. Spavaće na stanici, oduševljen je toplotom radijatora. U 22:00 autobuska stanica se zatvara i svi moraju napolje. Izašli smo. Bilo je tu još nekoliko ljudi i žena koji su počeli da pričaju sa njim. Bio sam već odlučio da ga povedem sa sobom, ne razmišljajući, da jede i da se ugrije. Tada su otkrili, unakrsnim ispitivanjem, da je pobjegao iz doma. Sam je to priznao, kroz plač. Tukli su me, rekao je. A prije nego smo saznali tu činjenicu on nam je pričao svoje doživljaje iz djetinjstva. Kasnije sam shvatio da su to bile samo njegove želje. Nešto što je on želio da se ostvari. Ali nije … i na žalost nikada neće. Ostali su da čekaju policiju da ga preuzme. Moj paket je stigao i ja sam otišao.
Koliko je takvih dječaka i djevojčica u tvom gradu? Koliko u tvojoj zemlji? Koliko gladnih, golih … a postoje i mnogo teže situacije i siromašnije zemlje. To je zato što nam nešto nedostaje. Nedostaje nam vina božanske prisutnosti u našim životima. Ostavili smo ga napolju, a nastavili smo sami da živimo. A čovjek nije evoluirao i shvatio da ne treba Bog i da može sam i da najjači preživljavaju. To pokazuje i riječi jedne djevojke koja je zajedno bila na toj stanici čekajući isti autobus. Njene riječi su: „Radila sam kao volonter u domu; zbog ovog nisam mogla dalje. Ja sve to jako emotivno lično doživljavam.“
U srcu svakog od nas postoji praznina koja se ne može bilo čime popuniti. To je ono što moramo shvatiti. Naš nedostatak. Jedan duhovni pisac to ovako kaže: „Nama je nemoguće da se sami izbavimo iz ponora u koji smo upali. Naša srca su zla i mi ih ne možemo promijeniti. Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoju oblast djelovanja ali tu je bespomoćno. Možda se time i može postići formalna pravilnost u ponašanju ali se ne može promijeniti srce; ne mogu se očistiti izvori života. Ali postoji sila koja djeluje iznutra, novi život odozgo da bi čovjek mogao da se promijeni…“ I u najljepšim trenucima našeg života postoji nešto što kvari cijelu sliku. Kao što je na ovoj svadbi nedostatak vina poremetio cijelo slavlje, tako i u našem životu ljudska sebičnost i cijeli spisak svih ostalih nedostataka kvari naše uživanje i prekida ga. Taj nedostatak Biblija naziva grijehom. I taj grijeh svakodnevno urušava i kvari naše odnose, naše živote. Grijeh se lijepi za ljude. I ljudi se lijepe za grijeh. A kraj grijehu je smrt. E to je već tema o kojoj ne volimo da pričamo.
Ali naš ponos ne dozvoljava nam da priznamo tu činjenicu. Ono što je potrebno nama jeste poziv Bogu da učini promjenu u nama. Kako? Molitvom – ima li Bog telefon, internet ili bar fax mašinu? Mnogi raspravljaju o načinu molitve. A ja vas pozivam kada legnete u krevet, i kada navučete deku preko glave da mu onda kažete sve, sve što vas muči, sve svoje nedostatke. Ima Bog jako dobar sluh. Ne brinite… no problem je što su naše riječi teške, teško izlaze kada treba da se upute ka tom mjestu.
Ali naš ponos ne dozvoljava nam da priznamo tu činjenicu. Ono što je potrebno nama jeste poziv Bogu da učini promjenu u nama. Kako? Molitvom – ima li Bog telefon, internet ili bar fax mašinu? Mnogi raspravljaju o načinu molitve. A ja vas pozivam kada legnete u krevet, i kada navučete deku preko glave da mu onda kažete sve, sve što vas muči, sve svoje nedostatke. Ima Bog jako dobar sluh. Ne brinite… no problem je što su naše riječi teške, teško izlaze kada treba da se upute ka tom mjestu.