Zlatno pravilo

Hristos nas uči da ne brinemo o tome koliko treba da primimo, nego koliko možemo da damo. Mjerilo naše dužnosti prema drugima je upravo ono što smatramo da je njihova dužnost prema nama. U ophođenju prema drugima, prenesimo se uvijek u njihov položaj. Nastojmo da shvatimo njihova osjećanja, njihove teškoće, njihova razočarenja, njihove radosti i njihove tuge. Poistovijetimo se s njima i postupajmo s njima onako kako bismo sami željeli da oni postupaju prema nama kada bismo bili na njihovom mjestu. To je pravi zakon časti. … To je načelo Neba i ono će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za svetu nebesku zajednicu.

Tršić, nedaleko od rodne kuće Vuka Stefanovića Karadžića

Nijedan čovjek, koji ima pravu predstavu o tome šta čini savršeni karakter neće propustiti da ispolji Hristovo saučešće i nježnost. Blagodat svojim uticajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećanja, darujući nam nebesku istančanost i osjećanje pristojnosti. Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo hrišćanstva; sve što je manje od toga je prevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića, koja je Hristos toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija. … Hrišćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Hristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.

Misli s Gore blagoslova, str. 147-9.

Da li da umre stari mandarin?

— Balzak je podsjećao na Rusoa, koji je svoga čitaoca pitao šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije u Kini jednog starog mandarina.
— Bože sačuvaj!
— Dovoljno bi bilo da mu samo poželite da umre, a da se i ne maknete iz svoje kuće. Mandarinu njegovo bogatstvo ne služi ni za šta, a vi biste svoje mogli upotrebiti korisnije: na činjenje dobrih djela, na pomaganje sirotinje i na ublažavanje strašnih socijalnih razlika u svijetu. To bogatstvo, koje je kod starog mandarina bilo mrtvo, poslužilo bi ljudskoj sreći.
— Ali da mandarin umre?
— To je uslov.
— Ne bih prihvatio — rekao je Ivan odlučno.
— Ni ja — rekla je Katarina.
— I Balzak kaže tako: naša sreća je u cijelom našem biću, u svemu što činimo. Ako naše biće u cjelini ne može da prihvati sve razloge i sve posledice, ako ne može da nađe moralno opravdanje za ono što činimo, ne može prihvatiti ni čin, bez obzira na njegovu moguću korisnost. Zato jedna Balzakova ličnost kaže: “Ja sam za to da Kinez ostane živ”.
— I ja sam — oduševio se Ivan.
— I ja sam — pristala je Katarina.
— To je staro pitanje ljudskog roda — nastavljao je student svoju misao. — Raskoljnikov, ličnost iz romana Dostojevskog, sam stoji pred dilemom: da li treba ubiti babu ako bi drugi od toga imali koristi? To je pitanje cilja i sredstava, najstarije moralno pitanje na zemlji. Svojim romanom Dostojevski odgovara na Ničeovu tvrdnju da čovjek izuzetno snažne volje, natčovjek, ima pravo da se služi drugim ljudima, bez obzira da li će se poslužiti i najgorim sredstvima. Pitanje morala je pitanje moći, kaže Niče. Tako misli i Raskoljnikov. Dostojevski kaže: Ne! Moć je nemoral, a moral je suština čovjekova: pravi ljudski moral ne dopušta da se nanese zlo drugom čovjeku ni iz kakvih razloga, ni zbog kojeg velikog cilja.
— Slažem se! — rekao je Ivan.
— I ja! — rekla je Katarina.
— To pitanje postavlja i Markiz de Sad. Društvo se sastoji od slabih i jakih bića — kaže on — a među njima je ratno stanje. Rušeći društveni dogovor, koji je jednome uvijek uzimao previše, a drugome nikad nije davao dovoljno, svako smatra da će dobiti više i da će postati jači. A ne postoji ništa što bi prirodu vrijeđalo, jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene utrobe i koji su za života radili zapravo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
— To znači da bi svako mogao da radi šta hoće! Čak i da izvrši zločin! — primijetio je Ivan.
— Bože sačuvaj! — prekrstila se Katarina.
— Šta znači zločin? pita Raskoljnikov. Povrijeđeno je jedno slovo zakona i prolivena je krv. Pa lijepo, uzmite za to zakonsko slovo moju glavu, i — dosta! Ali, u tom slučaju, mnogi dobrotvori čovječanstva koji su uzeli vlast silom morali bi biti pogubljeni. Svi zakonodavci, nastavlja Raskoljnikov, i svi preporoditelji čovječanstva, počinjući od najstarijih, pa do Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona, i njima sličnih, svi su oni bili zločinci, već samim tim što su, dajući novi zakon, kršili stari, koji je društvo poštovalo kao svetinju i nasleđivalo od otaca, pa ih u djelovanju nije zaustavljala ni krv. Ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva bili su strašni krvoloci.
— Bože mi oprosti! — šapnula je Katarina. Ivan je mučno uzdahnuo.
— Ljudi se, prema mišljenju Raskoljnikova, dijele na dvije vrste: na nižu vrstu, na materijal, koji služi za sjeme i ranjavanje sebi sličnih, i na prave ljude, koji mogu čovječanstvu da kažu novu riječ. U nižoj vrsti su obični ljudi, poslušni, dobri, konzervativni. Pravi ljudi gaze zakon, oni su rušioci, zahtijevaju obaranje onoga što već postoji, u ime nečega boljega. Ako je takvom čovjeku potrebno da prijeđe i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi daje dozvolu da to učini. Oni ne razbijaju glavu pitanjem — treba li mandarin da umre ili da ostane živ. Ni sto hiljada mandarina nije važno.
— Takvi ljudi su rijetki, hvala bogu — odahnuo je Ivan.
— Bili su rijetki — nasmejao se mladić. — Danas se sve izmijenilo.
— Nabolje ili nagore? — upitao je Ivan.
— Nisu više rijetki.
— Onda se sve izmijenilo nagore.
— Raniji moralisti su pitanje morala dovodili u zavisnost s postojanjem Boga: ako ima Boga, ima i morala; ako nema Boga, moral je smiješan.
— I jeste tako! — potvrdila je Katarina.
— Koješta! — pobunio se Ivan.
— Danas se ne postavlja pitanje postojanja Boga, morala, humaniteta. Postalo je važno jedino ideološko opredjeljenje. Danas neće niko postaviti Rusoovo pitanje: da li neko pristaje da se obogati na taj način što bi pristao da u Kini umre stari mandarin, ili da li treba ubiti babu-lihvarku, već šta bi današnji ljudi uradili kad bi mogli da doprinesu pobjedi jedne ideologije? Da li bi pristali da umre stari mandarin, a da pobijedi ideologija kojoj oni pripadaju?
— Ja sam za to da mandarin ostane živ.
— I ja.
— A većina ljudi bi pristala da umre milion mandarina.
— Ne bi, valjda! — uplašila se Katarina.
— Zar svakog dana ne čitate u novinama da je neka Crvena ili Bijela ruža masakrirala potpuno nevine ljude? Nizašto! Da se osveti, ili samo da skrene pažnju na sebe! Surovost postaje sve češća i sve žešća.
— Hvala Bogu, ja spadam u onu drugu klasu, među nevažne ljude. Ja sam za to da mandarin ostane živ — zaključio je Ivan odlučno.
— Možda, u ovoj situaciji, dok ste odvojeni na ostrvu, bez razloga koji čovjek usvoji ni sam ne zna zašto, a on mu postane važniji od svega.
— U svakoj situaciji! Ne može postojati razlog zbog kojega bih izmijenio svoje mišljenje!
— Ali, zamislite… Volite li da zamišljate da jest ono što nije? Imate li mašte?
— Imam.
— Mašta vas oslobađa jada svakodnevnoga života.
— Oh, da!
— Ivane! — oglasila se Katarina prijekorno.
— E pa, zamislite da ste, recimo, generalni sekretar Velike svjetske stranke penzionera. I, naravno, imate svoj program i svoje ciljeve: da svi penzioneri svijeta budu braća, da su svi stvarno jednaki, da čine dobro jedni drugima, a svi zajedno drugim ljudima. Zar je to nemoguće zamisliti?
— Nije, naravno. Čak je i vrlo lako — pristao je Ivan.
— Moglo bi se zamisliti da se toj moćnoj organizaciji da sva politička vlast u svijetu. Prednosti bi bile ogromne: penzioneri su puni iskustva, ne vode ih suviše vrele strasti, mogu da misle na dobro drugih koliko i na svoje dobro, znaju da ocijene prave vrijednosti i među ljudima i za ljude, mogli bi da budu iskreno protiv rata, jer rat donosi siromaštvo i uništenje i opštu surovost, koja se posle obnavlja sama iz sebe, kao ćelije raka. Svjetska partija penzionera bi potpomagala nauku i umjetnost, i brinula bi se o školama, zdravstvu — njima je najpotrebnije — socijalnim službama, o svemu što je korisno ljudima, a ne bi imala finansijskih briga, jer ne bi trošila na vojne pripreme. Bila bi štedljiva u trošenju svega što nije na korist ljudi.
— Što se tiče štednje, tu smo majstori — rekao je Ivan ozbiljno.
— Dobra i pametna uprava stvorila bi dobre opšte uslove, dobri uslovi života stvorili bi dobre odnose u društvu: svi ljudi bi radili, sve bi bilo javno, čak i policija; svako bi imao sve što mu je potrebno, a niko previše. “Mir i blagostanje svim ljudima!” — to bi mogla da bude deviza velike Svjetske partije penzionera. Zar nije privlačno?
— Izvanredno! — oduševio se Ivan.
— A vi ste na čelu te moćne internacionalne organizacije koja ljude ne dijeli ni po rasi, ni po boji kože, ni po naciji, ni po bogatstvu, jer su svi jednaki i svi su bogati. Moćniji ste od ma koje partije na svijetu, od ma koje obaveštajne službe, od organizacije Ujedinjenih nacija, jer ste prevazišli sve granice i pobijedili sve predrasude.
— Kakva divna vizija! Bože, kakva vizija!
— A da se sve to ostvari, postoji samo jedan uslov: da umre stari mandarin u Kini. Ne treba ništa da uradite, već samo da poželite, ne mičući se iz kuće: neka umre stari mandarin! Na šta biste se odlučili?
— Ne znam, zaista.
— Pazite još jednom: na jednoj strani vaša moćna organizacija koja bi mogla donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a na drugoj nekoristan stari mandarin čije postojanje ometa moguću opštu sreću. Vi ste, naravno, ponosni na tu Svjetsku partiju penzionera i potpuno ste uvjereni da bi ona donijela opšti progres. Dakle? Da li da umre ili da živi stari mandarin?
— Da li bi ta partija zaista donijela ljudima sreću?
— Vi ste u to uvjereni.
— Pa, ako …
— Bez ikakvih uslova! Da umre ili da živi?
— Da umre! — rekao je Ivan tiho.
— Ja sam za to da živi! — pobunila se Katarina.
— Ali vi, tetka, možete da zamislite i nešto drugo. Ako bi, recimo, trebalo da crkva preuzme svu vlast na svijetu i da uvede carstvo Božije, a uslov bi bio da umre mandarin, šta biste izabrali?
— Ako je tako, onda je to nešto drugo. Neka mi Bog oprosti: da umre!
— Neka Bog pomogne čovječanstvu — osmjehnu se mladić.
— Zašto? Jesmo li nešto pogriješili?
— Niste. Tako bi danas učinila većina Ijudi.

Odlomak iz romana Ostrvo Meše Selimovića

Bez porodice

Vozeći kroz gužvu u gradu, svakodnevno zaustavljajući vozilo, moj pogled je privukao veliki oglas za film sa moje desne strane. Postavljen pomalo neprofesionalno, na zid uvučene zgrade, nije ga bilo jednostavno niti lako primijetiti; posebno ne u gradskoj gužvi. Za trenutak sam u mislima prešao 1600 km i našao se na livadi gdje sam prije trideset godina pronašao ovu knjigu, po kojoj je snimljen ovaj film koji se u kinima mogao vidjeti za Božić prošle godine.

Mala biblioteka moje seoske osnovne škole je doživljavala svoje sređivanje. Neželjene, zastarjele knjige, kojima nije bila mjesta u novom školskom programu, bile su izbačene. Ali bukvalno izbačene: na livadu u školskom dvorištu, onu livadu što se nalazi odmah do kuće Nebojše, mog drugara iz razreda. Uvijek smo mu zavidjeli što mu je kuća tik uz školu, što i na najmanjem odmoru može otrčati u maminu kuhinju. Tu livadu smo koristili za jurnjavu i igru loptom, svi mi manji razredi jer je pravo igralište bilo uvijek zauzeto od starijih dječaka iz većih razreda. I baš na tu livadu, pokojni direktor Bobar vjerovatno – bilo je to vrijeme kada su sve odlučivali direktori škole – naredio je da se izbace te knjige i da učenici uzmu one koje žele. Ostatak su “podvornici” (i meni je ta riječ danas čudna ali tako smo nazivali one koji su brinuli o čistoći škole) zapalili nakon našeg otimanja. Pokušavao sam da uzmem što veći broj knjige, žaleći se što i oni koji nikada nisu zavirili u biblioteku imaju jednako pravo na ovo blago. Među knjigama koje sam pronašao bio je i roman pod naslovom “Bez porodice.” Napisao ga je Ektor Malo (Hector Malot), francuski pisac čiji se grob nalazi 20 km od mjesta na kome ovo pišem. Sa te livade u bučne ulice Pariza me vratila sirena vozača iza mene, koji je bio nestrpljiv da nastavi sa vožnjom.

U svojoj najpoznatijoj od šezdesetak knjiga, Malo piše o dječaku Remiju. Još uvijek se sjećam prve rečenice iz knjige: “Ja sam nahoče.” Nisam mogao da razumijem značenje te riječi ni porijeklo te riječi. No sadržaj mi je pomogao: Remi je usvojen. Usvojitelji ga prodaju kao slugu putujućem boemu koji zarađuje predstavama sa psima i majmunom. Obilazeći gradiće Francuske i Engleske, i njega i njegove pse stiže umor, starost i smrt. Remi doživljava happy end usvojen u novoj porodici sa jednim od pasa gospodina Vitalisa.

Ne znam šta znači odrasti bez roditelja. Vjerovatno je to ružno iskustvo. Čuo sam za čovjeka koji je u svojoj četrnaestoj godini saznao da je usvojen. Od tada je njegov život krenuo putem ovisnosti o drogi i alkoholu. Sigurno da postoje i ljepša iskustva usvojene djece. Isto kao što postoje i djeca zlostavljana od strane vlastitih bioloških roditelja. Danas porodica doživljava ogromne modifikacije. Čini se da ona više nije bitna i važna kao što smo to mislili ranije. Ali za zdrav rast neophodni su čvrsti korijeni. A oni se nalaze i postavljaju u mirnom domu i zdravoj porodici. Veze i osjećanja koje se uspostave u domu i djetinjstvu, između roditelja i djece, ostaju za cijeli život. Volim ovaj Mešin opis susreta starog oca i odraslog sina:

“Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive, vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvoje iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muke odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, … kako ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad.”

Dok pišem ova tekst, u sobu ulazi moj petogodišnji sin, žaleći se na neku od nepravdi koja mu je učinjena. Ne mogu da zamislim, ne želim, kako bi taj trenutak izgledao u životu nekog drugog dječaka njegovih godina, bez porodice.

Iskušenje moći

Opet uze ga đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. (jev. po Mateju 4:8-9)

Kada se zapitam zašto je tokom zadnjih nekoliko decenija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Kanadi i Americi toliko ljudi napustilo Crkvu, logično se nameće riječ “moć”. Jedna od najvećih ironija u istoriji hrišćanstva je to da su njegove vođe neprestano popuštale pred iskušenjem moći – političke, vojne, ekonomske ili moralne i duhovne – iako su nastavljali govoriti u ime Isusa, koji se nije držao svojih božanskih moći, već se preobrazio i postao kao mi. Iskušenje izbora moći kao najadekvatnijeg oruđa u propovijedanju jevanđelja najveće je od svih. Čujemo od drugih, ali govorimo i sami sebi da je posjedovanje moći koja je u službi Boga i naših bližnjih dobra stvar. Ovakva razmišljanja potaknula su vojne pohode, organizovana je inkvizicija, porobljeni su Indijanci, rodila se želja za uticajnim položajima, sagrađene su biskupske palate, veličanstvene katedrale i luksuzne obrazovne ustanove. Sve je to uključivalo mnogo moralne manipulacije. Kada god je došlo do velike krize u istoriji Crkve, razlog je uvijek bilo primjenjivanje sile onih koji tvrde da su sledbenici siromašnog Isusa lišenog moći.

Šta moć čini tako nedoljivom? Možda moć nudi laganu zamjenu za težak zadatak ljubavi. Čini da je lakše biti Bog nego voljeti Boga, kontrolisati ljude nego ih voljeti, biti gospodar živoa nego voljeti život. Isus pita “Ljubiš li me?” Mi pitamo: “Možemo li sjesti sa tvoje desne i lijeve strane u tvome carstvu?” (vidjeti Matej 20:21). Od trenutka kada je zmija rekla “u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo” (1. Moj. 3:5), mi smo u iskušenju da ljubav zamijenimo sa moći. Isus je proživljavao to iskušenje na najteži način od pustinje pa sve do krsta. Duga, teška istorija Crkve je istorija ljudi koji su stalno u iskušenju da izaberu moć umjestu ljubavi, kontrolu umjesto krsta, vođstvo umjesto da budu vođeni. Oni koji su odoljeli toj napasti i tako nam dali nadu istinski su sveci.

Henri Jozef Machiel Nouwen, (24.1.1932 – 21.9.1996) bio je holandski katolički sveštenik, profesor, pisac i teolog

Jedno mi je jasno: privlačnost moći raste ako bliskost vidimo kao prijetnju. Hrišćanskom vođenju posvetili su se mnogi ljudi koji ne znaju kako ostvariti zdrave, bliske odnose, te su ih zamijenili kontrolom. Mnogi graditelji hrišćanskih carstava su ljudi koji nisu bili sposobni primati i davati ljubav.

Henri J. M. Nouwen, “U Isusovo ime”