DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Prenosim
Istinsko vjersko znanje je …
Kad se okrenemo od svih manje važnih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Posmatrajući Isusa vidimo da je slava Božja u davanju. ... "Ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji Me je poslao." Ovim riječima izloženo je veliko načelo koje je zakon života za svemir. Hristos je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. ... Ovaj zakon je prekršen na samom nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. ... Lucifer ... je netačno prikazivao Boga ... On ih je naveo da posumnjaju u Božju riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. ... Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. ... sotonina sila prevare morala je biti slomljena. To nije bilo moguće ostvariti silom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. Bog želi službu jedino iz ljubavi, a ljubav se ne može narediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može da probudi ljubav. Poznavati Boga znači voljeti ga. (Čežnja vijekova, 8-9)
Vrijeme
Ima drugi car
Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži "osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla" (Jevrejima 5:14). Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu ... itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi - njegov predak - osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice ("plava krv") i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem. Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono "o pokojniku sve najbolje" pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri? Ali nekako mi ta diskrepancija između "njihovih" i "naših" uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita "Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?" "Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda," pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako "ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda." Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: "Ima drugi car, Isus" (Djela 17:7b).
Besjede
Ме викате …
Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.Ме викате учител, а не се почувате од мене.Ме викате пат, а не одите по мене.Ме викате вистина, а не сведочите за мене.Ме викате љубов, а не ме љубите.Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.Ме викате врата, а не чукате на неа.Ме викате вечен, а ме убивате постојано.Ме викате спасител, а не барате помош.Ме викате извор, а не пиете од него.Ме викате леб, а не јадете од него.Ме викате судија, а се судите меѓу себе.Ме викате лекар, а одите по врачари.Ме викате благ, а се мразите.Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.Ме викате човекољубив, а се убивате.Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.Ме викате свет, а не се просветувате од мене.Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,Тогаш, какав откуп ќе дадете?(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)
Vrijeme
Za šta umrijeti?
U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer ... K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne. Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao: "Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?"
Citati
Sudbina čovjeka u savremenom svijetu
Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan. Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.
Sveto pismo
Ipak si pobijedio, Galilejče!
Mnogi smatraju kako su ovo bile poslednje riječi cara Julijana. Julijan Flavije Klaudije, poznat i kao Julijan filozof, bio je rimski imperator (361-363), filozof i pisac. S obzirom da je poticao iz dinastije cara Konstantina, i odrastao kao hrišćanin, čega se kasnije odrekao, nazivaju ga i otpadnikom - Julijan apostata. Želio je da obnovi drevnu silu rimskog carstva a to je uključivalo politeizam kao državnu religiju. što je u suprotnosti sa potezima cara Konstantina koji je djelovao u korist hrišćanstva (iako se i to može dovesti u pitanje). Budući da Julijanove reforme nisu uspjele, gore navedene riječi ukazuju na pobjedu Hristovog učenja nad paganstvom. Da li je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo iz ličnih ili političkih razloga? Koliko su njegove odluke bile pozitivne, a koliko negativne za Hristovo učenje? Sve su ovo adekvatna pitanja o kojima treba razgovarati ali to neće biti tema sada. Ova Julijanova izjava služi samo kao primjer pobjede o kojoj biblijska knjiga Otkrivenje govori: i pored velikog protivljenja i sukoba Hristos u konačnici izlazi kao pobjednik. Ono čime se bavim u nastavku jeste način na koji Hristos pobjeđuje. “I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom” Otkrivenje 1:95 Jovan opisuje Hrista kao vjernog svjedoka. Svaka od Hristovih poruka crkvama počinje riječima “Znam tvoja djela” (Otkrivenje 2:2.9.1319, 3:1.8.15). On poznaje stanje svake od spomenutih zajednica i one se mogu osloniti na Njegove riječi. Međutim, Hristos je i “prvenac iz mrtvih.” Ovaj tekst je često poticao rasprave o pitanju hronološkog vaskrsenja po kome Hristos nije prva osoba koja je vaskrsla (u Starom zavjetu čitamo o vaskrlim pojedincima) niti koja je vaskrsavala druge (prorok Jelisije kao primjer Božije sile i predslika Hristove službe). To znači da je Hristovo vaskrsenje osnova za sve one koji su bili vaskrsnuti i koji će biti vaskrsnuti. Međutim, Hristovo vaskrsenje je povezano sa njegovim opisom kao “kneza nad carevima zemaljskim”. Apostol Jovan doživljava strah prilikom teofanije kojoj prisustvuje. I upravo se u tom trenutku sam Hristos poziva na gore spomenutu činjenicu njegovog vaskrsenja. On uvjerava Jovana da nema potrebe da se plaši spominjući svoju sveobuhvatnu silu i moć: “Ja sam prvi i poslednji” (Otkrivenje 1:17b), što prenosi istu ideju sile i moćo kao i “knez nad carevima zemaljskim” (Otkrivenje 1:5). U nekim od kasnijih stihova to je mnogo još više istaknuto. “I živi; i bijah mrtav i evo sam živ va vijek vijeka, amin. I imam ključeve od pakla i od smrti.” Otkrivenje 1:18 Ponovo se spominje ideja vaskrsenja. Za razliku od mnogih ljudi koji su i nakon vaskrsenja bili podložni smrti, Hristos je živ zauvijek, u vijeke vijekova. To njegovo iskustvo smrti i ponovnog preuzimanja života mu je omogućilo posebnu vlast, ne više samo nad ovozemaljskim vlastima, nego i nad grobom i oblasti smrti (što je precizniji prevod ovih grčkih termina). U petom poglavlju će ovo još jednom da se spomene. Na samom početku poglavlja, onaj koji sjedi na prijestolu drži svitak, koji niko ne može da otvori i da pročita (Otkrivenje 5:1-3). To je očigledno izuzetno važan zadatak s obzirom da je Jovan očajan jer niko u tome ne uspijeva (Otkrivenje 5:4). Ali ubrzo stiže utjeha kroz tvrdnu da je (očigledno) Hristos, opisan kao lav, od koljena Judina, korijen Davidov, nadvladao i da je sposoban "da otvori knjigu i razlomi sedam pečata njezinih" (Otkrivenje 5:5). Sledeći, šest stih petog poglavlja, objašnjava kako je taj lav nadvladao. Jovan sada mijenja simboliku i umjesto lava koji pobjeđuje vidimo jagnje kao zaklano (Otkrivenje 5:5). Zbog toga će nebeska bića započeti pjesmu kojom proslavljaju ovaj događaj pojašnjavajući da je to klanje ujedno i iskupljenje krvlju ljudi iz svakog koljena i jezika i naroda i plemena (Otkrivenje 5:9). Jasno je kako sva upotrijebljena simbolika govori o Hristovoj smrti na krstu. Upravo ovu sliku jagnjeta/lava koji se žrtvuje, iz Otkrivenja petog poglavlja, će C. S. Lewis prikazati u hronikama Narnije. C. S. Lewis, Narnijske hronike Mnogi milioni su kroz vijekove poštovali Isusovo ime, ali je samo nekolicina razumjela i još manje sprovela u djelo ono što je On zahtijevao. Njegove riječi bile su izvrtane da znače sve, bilo šta i ništa. Njegovo ime je korišteno i zloupotrebljavano da se opravda kriminal, plaše djeca, a ljudi i žene inspirišu na herojsku glupost. Isus je više poštovan i obožavan za ono što nije mislio, nego za ono što je mislio. Najveća ironija je da je ono čemu se najviše suprostavljao u svijetu u svoje vrijeme, danas oživljeno, propovijedano i rašireno po cijelom svijetu – u Njegovo ime. Albert Nolan Kao što gornji citat iz knjige Isus prije hrišćanstva tvrdi, mnogo je onoga što se Hristu (i hrišćanstvu) tokom vremena dodalo i oduzelo tako da sve to zajedno izgleda mnogo drugačije od originalnog i prvobitnog. Možda je posebno deformisana ta ideja Hristove pobjede, koja se često kroz istoriju dokazivala i potvrđivala mačem i ratom. Doslovna i fizička borba protiv neistomišljenika i ličnih protivnika je smatrana vrlinom i lojalnošću vjeri. Međutim, ništa nije dalje od istine. Kao što isti autor, apostol Jovan, u svom jevanđelju piše, Hristos je tvrdio: "Carstvo moje nije od ovoga svijeta" (jev. po Jovanu 18:36). Ovaj svijet tek treba da doživi transformaciju u carstvo nebesko. A do tada, Hristos pobjeđuje i vlada u životu i iskustvu onih koji mu se predaju i koje usvoje njegove vrijednosti nenasilja, ljubavi i žrtve.