Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju. Petim poglavljem pokušavam razumjeti blaženstva, ili bar jedan njihov dio.
Šesto poglavlje takođe otvara nekoliko tema. U njemu je zapisano ono što je Isus govorio o milostinji, uzor molitvi “Oče naš”, postu, brigama … Kratko ću se pokušati osvrnuti na svaku od njih.
Isusu je jasno da se religija zloupotrebljava(la). Ona se onda, kao i danas, koristi kao koristan plašt u vođenju naroda. U tome se uveliko slijede principi Makijavelija koji piše: “Jedan vladalac treba da ostavlja utisak da je blag, pouzdan, čovječan, pobožan i častan i da to bude. Ali treba i da umije da vlada sobom kako bi po potrebi mogao i umio da se ponaša sasvim drukčije. … Treba dakle da je sposoban da se okreće kako vjetar duva i da se upravlja prema okolnostima i da se ne odvaja od dobra ako samo može, ali da, takođe, umije da zagazi u zlo, samo ako je potrebno.” Zato Isus poziva svoje sledbenike da u tome ne budu slični svojim vođama, koje naziva licemjerima, jer u sebične ciljeve koriste milostinju, molitvu i post – znajući da će to kod naroda izazvati divljenje, poštovanje i odanost. Mnoštvo religioznih simbola (posebno se može govoriti o zloupotrebi krsta) oko nas ukazuje da ljudi i dalje idu istim smjerom ispunjavanjući onu biblijsku misao: “Imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli” (2. Timotiju 3:5). Prema Isusovim riječima, držeći se samo vanjske religiozne forme (i zloupotrebljavajući je) religiozni ljudi se ponašaju kao neznabošci (koji suštinu odnosa sa Bogom ostvaruju posredstvom predmeta ili druge osobe) zaboravljajući da trebaju biti učenici: da uče od Isusa i žive poput njega.
Pred kraj šestog poglavlja jevanđelja po Mateju Isus govori o brigama, onome što posebno danas zaokuplja pažnju svake osobe: šta ćemo jesti, piti i u šta ćemo se obući (6:25). U pitanju su fundamentalne potrebe. No i one treba da se napuste vjerujući da će se Bog pobrinuti za njih – “zna i otac vaš nebeski da vama treba sve ovo” (6:32b). Fokus treba da bude na vrijednostima Božjeg carstva, što je detaljno objašnjeno u blaženstvima (Matej 5. poglavlje). Nemoguće je, kaže Isus, u isto vrijeme brinuti za dvije brige: “ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (riječ “mamon” na aramejskom jeziku znači bogatstvo). Bogatstvo ovdje ima šire značenje od posjedovanja onoga što ima veliku cijenu – bogatstvo je sve ono što stoji nasuprot vrijednostima carstva Božijega. U tom smislu, i mi siromašni možemo biti na pogrešnoj strani. No Isus daje predlog: brige se rješavaju tako što se jedan dan (“ne brinite se za sutra”, 6:34) živi u jednom carstvu (“niko ne može dva gospodara služiti”, 6:24a). I zaista, “dosta je svakom danu zla svoga” (6:34b).
