Kada god stigne do mojih ušiju ta ružna vijest, kako je neko sa ove zemlje prestao da diše, da postoji, da se bori za život i vazduh (kao što je to jutros), ja se duboko zamislim. U tom trenutku mi dođu na pamet riječi mog pokojnog đeda Đorđe, riječi koje je on veoma često izgovarao. Nije on bio nešto posebno religiozan čovjek, šta više, borio se dugo sa konzumiranjem alkohola. Ne mogu zasigurno reći koliko se borio, a koliko mu se predavao. Kako god, njegova rečenica je glasila: “Čovjek je sve, čovjek je ništ’.” Tek sada, kad prelazim tridesete, počinjem da nazirem dubinu i smisao ovih njegovih riječi. I dok mi je sve ovo jutros na pameti, dok se spremam za odlazak na još jednu od mnogih sahrana koja se u ovom trenutku odvija na ovoj našoj napaćenoj zemlji, ja se sjećam i još nečega i to šapućem i ponavljam: kao molitvu, kao utjehu, kao nadu. Za sebe, a onda i za sve ostale jadne smrtnike.
Vjerujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vekova; svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo; Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao sa nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovjek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu; I Koji se vaznio na nebesa i sjedi sa desne strane Oca; I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, čijem carstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornog, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke. U jednu svetu, sabornu i Apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. Čekam vaskrsenje mrtvih. I život budućeg vijeka. Amin!